Arhiva Kolumni

"PARALELKE" VLASTITIH SUJETA

22.01.12

Vladimir Šeks i Damir Kajin; jedan s desne, drugi s lijeve hrvatske političke opicije, dvoje su najočitijih primjera kako vlastita sujeta, sebičnost i želja....

Vladimir Šeks i Damir Kajin; jedan s desne, drugi s lijeve hrvatske političke opicije, dvoje su najočitijih primjera kako vlastita sujeta, sebičnost i želja za negubljenjem beneficija u hipu mijenja njihove želje za općim dobrom, karakternom kogzistentnošću.. Nećemo elaborirati njihove posljednje „penzionerske“ poteze, dovoljno se o tome pisalo unazad par dana, ali oni definitivno nisu iznimke koje potvrđuju pravila. Kada se dočepaju funkcija; sići s njih teže je nego zavezanih ruku preplivati Atlantik. O moralu nećemo, jer je on prilično rastezljiva kategorija, ali da su si godišnje budget povećali za cca 2000 eura,,,i jesu.

Prepuna je Hrvatska takvih slučajeva; bilo težih, bilo benignijih. Vlastite sujete, želje za promocijom, za povlasticama, profitom i zadržavanjem „debelih“ novčanika nije samo njihov specijalitet. Pa makar ušli u penzionersku „diviziju“ tek na 24 sata. Tek su posljednji u nizu. Hrvatska nije jedini primjer takvog ponašanja. Naprotiv. Puna ih je regija. Sve države ex Juge „pate“ od takvih moralista, boraca za opću stvar. Naravno, opću samo kada se njih ne dotiče, kada se ne diraju njihova „dostignuća“, poslovna i životna.

Kako je ovo ipak automobilistički portal, malo ćemo „baciti oko“ na slučajeve, i to sportske, zemalja u okruženju, odnosno ex Jugoslavije. Spomenućemo najnoviji koji se dogodio u Srbiji. Nema puno vremena a osnovan je novi automobilistički sportski savez. Jedan im nije bio dovoljan, pa se grupa nezadovoljnika odlučila osnovati novi savez. Pored Sportskog auto i karting saveza Srbije, koji je djelovao i djeluje u okviru Auto moto saveza Srbije; osnovan je SAK, Srpski automobilski klub. I naravno, u hipu su povukli dio vozača na svoju stranu. I napravili kuršlus koji će tek postati kuršlus kada počne sezona.

Slovenija je najstariji primjer podjele. AŠ 2005 odvojio se od AMZS-a, i naravno povukao većinu vozača. Slijedi Bosna i Hercegovina gdje pored međunarodno priznatog BIHAMK-a, djeluje i entitetski savez Republike Srpske. Crna Gora je posebna priča. Koji put se činilo da svaka općina ima svoj automobilistički sportski savez. Kosovo, koje se odvojilo od Srbije muku muči sa primanjem u FIA-u, jer još uvijek nisu članica UN-a. Nešto je bolja situacija u Makedoniji. Iako se AFM odvojio, uz pismeno dopuštenje, od AMSM-a, kao nositelj sportske vlasti u Makedoniji, situacija je daleko od dobre, ali je na dobrom putu da se riješi. Vodili su Makedonci veliku borbu sa opozicijom i na kraju je dobili. Legalno, čisto.

I za kraj Hrvatska, koja je svoju podjelu, odnosno odvajanje sportskog od touring djela obavila daleke 1990 godine i riješila svoje potencijalne probleme u startu.

Sve ovo što pišemo i ne zvuči tako loše. Odvojili se, pa što. Svako ima pravo na to, ukoliko im zakon dopušta. No, način na koji je odvajanje napravljeno, razlozi zbog čega su u većini zemalja osnovani paralelni savezi, daleko je od poštenog i racionalnog.

Najlošije u cijeloj toj priči prošli su i prolaze vozači. Naime, da bi mogli nastupati na međunarodnim natjecanjima, priznatim natjecanjima, na regionalnim natjecanjima van granica matične zemlje, moraju biti članovi saveza priznatog od strane FIA-e. Da bi klubovi, članovi novoustanovljenih, „paralelnih“ saveza mogli organizirati međunarodne utrke, moraju biti članice saveza priznatog od FIA-e.

No, to čelnike novoosnovanih saveza i nije previše briga. Naravno da su odvajanje i osnivanje istih objasnili lošim radom, neaktivnošću, nepotizmom, i tko zna kojim „opravdanim“ razlozima. I shodno tome privolili dio vozača (neki i većinu) da se priklone njihovoj opciji vođenja auto sporta. No, prava istina je daleko od onog što pričaju.

Vlastite ambicije, onemogućavanje da ih ostvare, želja za vlašću, za članstvima u raznim komisijama i međunarodnim organizacijama i želja za zaradom na utrkama, osnovni su razlozi njihovih odluka. Ma što god pričali, činjenica je da su neki na pozicijama, neki nisu. I naravno da tu nema apsolutne pravde. Ali, tražiti izlaz u osnivanju novih sportskih saveza je lakši ali krivi put. Teži, drugotrajniji je raditi promjene u postojećem sistemu. A za to nemaju ni vremena ni strpljenja. Možda čak ni znanja ni želje. Lakše im je osnivati novu Skupštinu i proglasiti je iedinom važećom, zanemarujući već postojeću, legalnu.

I naravno, nakon odluke o osnivanjima novih, „ispravnih“ saveza, kreće i borba za njihovo priznavanje. Odmah recimo,,,borba je to sa vjetrenjačama. Niti će ih FIA priznati, jednostavno će prepustiti matičnim zemljama da riješe problem, niti će vozači pod kapom tih saveza moći igdje voziti i dobivati važeće licence. S druge strane, priznatim savezim u vlastitim zemljama nije ni na kraj pameti da se samo tako odreknu sportskog dijela, ma koliko im on predstavljao balast u radu. Jer, i ovi novoosnovani žele svoj dio kolača od touringa.

Vozači su takvi kakvi jesu. Idu onima koji im prodaju „bolju priču“, obećaju pomak i napredak u kvaliteti. Međutim, zaboravljaju da se vezivanjem uz paralelne, međunarodno nepriznate saveze zatvaraju u vlastito dvorište i pet, šest nelegalnih utrka u matičnoj zemlji. Eventualni nastupi u inozemstvu, uspoređivanje kvalitete s drugim vozačia i natjecanje s njima....na to mogu zaboraviti.

Slovencima je trebalo par godina da se „opamete“, Hrvatski savez nikada nije imao takvih problema, Bosanci su tek u posljednje vrijeme počeli racionalnije razgovarati, a Makedonci su širom otvorili vrata „izgubljenim sinovima“ da se vrate u okrilje federacije. Crnogorci su još uvijek u rovovima, dok se pravi sukob oko legaliteta u Srbiji tek očekuje. Kosovo,,realno, još će pričekati, mada je njihov problem daleko van granica sportskog.

Ljudska glupost i sujeta, želja za elitizmom i sportskom vlašću dovela je do svih ovih slučajeva. I to nikako da shvate ljudi koji vode sportske saveze. Ili su svjesni, ali se nadaju da će baš oni biti pobjednici u sporu. U konačnici, morat će za zajednički stol i dogovoriti se. A vjerujte, koliko god to izgledalo teže, puno je lakše boriti se unutar sistema, nego u sistem ulaziti i pokušati ga rušiti i mijenjati naoružan „ovnovima“ i razbijati vrata tvrđave.