Arhiva Kolumni

Organizatori i vozači...

13.02.12

Pisati kolumnu i nakon nje ne očekivati nikakvu reakciju. Nema to smisla. Pogotovo ako pišem o nekoj temi koja zanima većinu koja voli i cijeni auto sport....

I namjera je bila, kada smo u Automototrendu otvorili prostor za kolumnu, da ona izazove reakcije, komentare, osvrte; svojevrsni sukob mišljenja. Konfrontiranje stavova, ideja; da bi u konačnici sve to rezultiralo nekom akcijom, dobrim prijedlogom i....zašto to ne reći, stavom koji će jednog dana biti uvršten i u pravilnike.

Tema koje muče i klubove i vozače ima. Uostalom i auto sport je poput svakog „živog bića“. Odrasta, sazrijeva, mijenja se. Nešto što je bilo dobro prije 10, 20 godina u današnjim vremenima ne mora biti dobro. Može biti zastarjelo, arhaično, podložno promjenama. Novi ljudi, novo vrijeme, nove ideje. Ništa čudno u tome. Čudno je jedino ako se bilo tko tome protivi. Tradicija je lijepa stvar; ali držati se samo nje...i konzervativno je i arhaično, koji put i kontraproduktivno.

Savez je u ovom trenutku u svojevrsnoj „reorganizaciji“. Shodno Zakonu o športu jednostavno mora doći do organizacijskih promjena, gdje će nositelji aktivnosti postati županije, regije i u konačnici sam nacionalni savez. O toj temi ćemo pisati, ne u kolumni, jer je prostora za to premalo, nego u posebnim člancima, gdje će svako imati priliku reći što misli, koja su najbolja riješenja, kako najbolje provesti reorganizaiju. Jer, jedno je iz tople kancelarije napisati Zakon; sasvim drugo je zakon provesti na terenu. Hrvatski auto sport podijeljen je u tri regije; sjever, zapad i jug. I svaka od tih regija ima svoje probleme, svoje prednosti, propuste, mane. Svoje ljude i načine razmišljanja. A opet, Hrvatska kao država nije podijeljena regionalno, nego po županijama. Tri, četiri ili pet regija,,,, nitko to ne zna točno reći, ali pojedini sportovi imaju tri, pojedini četiri regije. Kada bi središnja vlast rekla – Hrvatska je podijeljena na „xy“ regija... bilo bi lakše i sportskim savezima. Ovako, svaki pojedini savez sam određuje na koliko će regija „dijeliti“ zemlju. HAKS se odlučio za tri. I to je za sada „ad acta“.

No, ponavljam, otvorit ćemo i tu temu i zaista bi željeli da se i vi, kojima je auto sport na srcu aktivno uključite sa svojim komentarima. Otvoreno, bez zadrške, bez „oni su“, ili „neki su“,,,, izbacite zamjenice iz rečenica, govorite konkretno, direktno „u glavu“.

Sredinom veljače sve su češći upiti kada će biti gotovi kalendari natjecanja. I regionalni kalendar i nacionalni. Za nacionalni se zna. Do 15. veljače mora biti gotov. Ajde, dan dva kasnije,,,to i nije problem. Jedan od velikih problema je i trenutna situacija u kojoj se klubovi nalaze. Oni prijavljuju, oni organiziraju. Koji put i savez ili županijski savez, ali veliku većinu organizacije potpisuju klubovi. Prilikom kandidiranja moraju unaprijed pretpostaviti budget utrke, troškove i način na koji će zatvoriti troškove. Nekada se čak razmišljalo i o nekoj zaradi koja bi se opet „vraćala“ u sportske aktivnosti. Danas, sretni su ako uspiju utrku završiti „u nuli“.

S druge strane vozači, opet iz svog kuta gledanja, žele znati što će i kada voziti. Legitimno, na to imaju pravo. Međutim, kada oni pitaju, traže, zahtijevaju; gledaju isključivo osobne interese. Iskreno, veliku većinu vozača ne zanima s kakvim se problemom susreću klubovi organizatori, velika većina, kada se utrka otkaže, komentira to lakonski; savez je kriv, klubovi su krivi, da nema nas ne bi ni bilo auto sporta. Krivo. Postoji i druga strana medalje. A glasi – da nema klubova i organizatora; vozači bi se mogli slikati. I preostalo bi im da „iznajme“ Grobnik na par sati, sami se dogovore i počnu vrtiti krugove. Epilog je lako pretpostavljiv; posvađali bi se u drugom krugu.

Činjenica je da su i klubovi i vozači međusobno povezani. Jedni bez drugih jednostavno ne mogu funkcionirati. I sada; kada tražimo od klubova da na vrijeme dostave termine kada će organizirati utrku, kada od njih tražimo i određene garancije da će utrku napraviti (ugovor sa HAKS-om), možemo li to isto tražiti i od vozača. Ako klub odredi datum svoje utrke; može li od vozača prije početka sezone tražiti garanciju da će doći voziti utrku, da i prije početka sezone svojim potpisom garantiraju da će voziti te i te utrke. Zna se minimum potreban za bodovanje. Svi to dobro znaju. Međutim; organizatori utrka pojma nemaju koliko će im vozača ili posada doći na natjecanje. Problem je to, o kojem treba razgovarati. Možda je riješenje i to da licencirani vozači prije početka sezone potpišu izjavu s kojom garantiraju svoje sudjelovanje na tim i tim utrkama. Time bi uvelike pomogli i samim klubovima koji utrke prijavljuju. Pitanja je mnogo, za i protiv; još više. Ako se traže obaveze i njihovo ispunjavanje od jednih, logično bi bilo da ista mjerila vrijede i za druge. Svjestan sam da će još puno vode proteći da bi se to ostvarilo, ali učinilo mi se sasvim zgodnim potaći i to pitanje. Mada iskreno; sumnjam da ću uskoro saznati odgovor na njega.