Arhiva Kolumni

Novinari

27.02.12

Kada jedan članak izazove lavinu reakcija, i bit problema počinje polako odlaziti u peti kraj, a u prvi plan izbijaju sasvim nevažne stvari....

Kako je ovo ipak moja kolumna, pisat ću u prvom licu. Nisam sveta krava, nedodirljiv, čovjek kojem se ne može ništa reći. Nisam na tronu pa da sa njega upravljam ljudima, sudbinama. Novinar sam, čovjek koji se ovim poslom bavi trideset i sitno godina. Svjestan sam da velika većina moj posao gledaju samo s jedne strane; one lijepe. Ali, oni koji imalo poznaju novinarstvo, znaju da je ono lijepo u njemu samo santa leda iznad vode. Ona jedna desetina koja je javnosti vidljiva. Devet desetina, ono „ispod vode“, nitko ne vidi, ne želi vidi. Uostalom; i zašto bi. Svako od nas ima svoje priče, životne, poslovne. Tako i mi novinari.

U nedjelju je u Zagrebu održana Skupština HAKS-a. Redovni godišnji skup predstavnika klubova članica. Idealna prilika da se sjedne s ljudima koji vole auto i karting sport. Prilika da se porazgovara, razmjene informacije, pitanja, telefoni, mailovi. Prilika da se na jednom mjestu nađe barem dvadesetak tema. Za svakog novinara, koji voli auto sport, koji doista živi auto sport i piše o njemu, bila je to prilika koju ne bi smio propustiti. „Zlatni rudnik“ informacija.

Na Skupštini je bilo dvoje novinara. Dva; 2, two....

I...što reći nakon toga. Istina, bila je nedjelja; ali nema nedjelja u novinarstvu. Ni ponedjeljaka ni srijeda. Svaki je dan radni. Nije bilo atraktivno? Točno; nije bilo jurnjave, dvoboja na stazi, putovanja van mjesta stanovanja. Bilo je radno. Nekome uspješno, nekome loše, nekome „mirna voda“, suha drenovina...

Ali, i to je auto sport. To je mjesto gdje se u jednom danu, nakon priprema, određuju pravila za iduću sezonu. Pravi automobilistički novinar bi to trebao znati, a ne doživiti Skupštinu saveza kao sastanak dokonih koji ne znaju što rade, pa ajde...nađimo se, i provedimo jedan dan u zajedničkom druženju.

Skupština je idealna prilika za sve koji pišu o auto sportu da dogovore teme, sastanke, naprave razgovore...idealno. Nažalost, malo je tko to iskoristio. Prilika je to da se i otvoreno porazgovara i o problemima koji muče hrvatski auto sport. Naravno da ih ima. Nisam od onih koji bježe od problema, koji radi nekakvog „mira u kući“ izbjegavaju pisati o tome. Nisam nikada bio takav, niti ću ikada biti. I logično; kada je napisano, otvoreno je svim vrstama mišljenja. Pozitivnim i negativnim. Puno je lakše nekome napisati nego u oči reći što misli o meni, o mom pisanju, čak i o mom karakteru i moralu. I to je ljudski, i to je shvatljivo.

Međutim, svakome koji ima svoje mišljenje, koji ima svoj stav, a možda nema priliku to javno reći, uvijek ponudim isto....sjedni, napiši, potpiši se i objavit ću ti. Od riječi do riječi, ne mijenjajući ni zarez. Ili sjedni, porazgovaraj i ako osjetiš potrebu nešto reći; reci slobodno. O problemu, o problemima, o svemu što te muči. I nije bitno da li si u pravu ili ne. Uvijek će biti određen broj ljudi koji će smatrati da tvoje mišljenje ne odgovara pravom stanju stvari, da je tvoje mišljenje ili laž, ili privatni interes ili čista glupost. A bit će i dobar dio onih koji će se složiti s mišljenjem. Tako je to u životu.

Osobno, u svojih trideset godina nikada nisam napisao da je neki vozač vozio loše. Nemam pravo na to. Zakonsko možda i da, ali moralno i ljudski; nemam. Za mene su pobjedili svi koji završe utrke, koji se popnu na vrh brda, koji okončaju reli. Jer velika većina vozača investira vlastite novce u bavljenje automobilizmom, to im je hobi i ljubav u koji investiraju, to im je ispušni ventil za sve probleme koje imaju u životu. Ili dani za koje žive. Tih sedam, osam ili deset utrka godišnje za njih su doista prava „svečanost“. Logično da većina kolega više voli pratiti Formulu i WRC. Državno prvenstvo, osim par utrka i nije im toliko atraktivno. Da ne govorim o regionalnim i županijskim natjecanjima. Nema tu „safta“, a gubi se cijeli dan, pa i dva. Logično je da to pogađa vozače.

Problema u auto sportu ima. Prije svega financijskih. Sponzora više nema nego ima. Problema ima i među vozačima, ali i među funkcionerima. I zašto ne o tome pisati, pored lijepih stvari. Ne treba probleme gurati pod tepih. Treba sjesti i razgovarati, pričati o njima, ne bježati od toga. Sto ljudi, sto mišljenja, ali iskristalizirat će se jedno, koje će odgovarati većini. Nismo svi vragovi, niti su svi anđeli.

U svojih trideset godina o svom sam radu i pisanju čuo svakakva mišljenja. I sva su legitimna. Kada sam pisao niz dlaku, bio sam super, izvrstan, pravi novinar. No, s druge strane, kada sam pisao „uz dlaku“, bio sam prodana duša, nula, čovjek koji se prodaje za kilu mesa i piće, za malo spize. No, to je je križ mog posla. Jedan dan sam nekom ok, drugi; gad, treći „bravo majstore“; četvrti „što te majka rodi“. Ali, navikao sam. Sudbina posla. Jednom sam napisao; kao vinograd pored autoputa. Svako se o njega očeše.

Problemi su uvijek tu. Od njih ne možeš pobjeći; ne možeš ih predugo skrivati. Izađu na površinu. I jedno od mogućih, i najčešćih riješenja situacije je.....“novinari su krivi za sve“. Neka smo. Osobno, volim da sam „kriv za sve“. Pedro. Neka visim. Ali, ako to pomogne da se riješe svi ili većina problema u hrvatskom automobilizmu; samo naprijed. Visit ću, ako treba i idućih trideset godina. Ako toliko poživim....