Arhiva Kolumni

Tihi ljudi iz sjene

09.04.12

Nisu u prvom planu, TV kamere ih ne snimaju, bez njih organizacije i natjecanja nema. Oni su uvijek tu, prvi dolaze, posljednji odlaze...

Suci auto sporta. Manji broj sjedi na žiriju, u rukovodstvima utrka, sudi međunarodne utrke. Velika, tiha većina bez puno riječi, sa puno ljubavi prema auto sportu „vizita“ i radi na utrkama svojih klubova, drugih klubova i pošteno odrađuje svoj posao. Muškarci i žene kojima je auto sport nešto više od običnog upravljanja automobilom, vožnje protiv protivnika i sekundi, zavoja, zamki koje staza nudi. Ljudi kojima boravak u prirodi predstavlja veliko zadovoljstvo. Priroda pomiješana sa reskim mirisom oktana. Anonimci, mahom klupskog i nacionalnog ranga koji ne pitaju za radno vrijeme, za novac, hranu ili vodu. Dajte im minimum, recite im gdje i kada trebaju biti i budite sigurni da će tamo biti. Jer da nisu, utrka ne bi bilo.

Imena im nitko ne zna osim prijatelja i najbližih, ali odgovornost koju imaju zaista je velika. Na krugu nešto manje, ali na brdskim ili reli natjecanjima; njihova uloga zna biti presudna. Duboko u šumama, naoružani samo radio vezom, zastavicama, vatrogasnim aparatom, metlom i talkom dolaze prvi. Nerijetko u ranu zoru, dok dan još nije probio grane i lišće šuma. I ostaju cijeli dan. Sami sa sobom. Nerijetki su trenuci kada i kisnu cijeli dan. Vjetar, nevrijeme, zima...ne igraju kod njih nikakvu ulogu. Dolaze svojim automobilima, parkiraju negdje van puta; nerijetko na šumskim putevima i čekaju. Čekaju da treninzi ili utrka prođe, čekaju kontrolu rukovodstva utrke. I moraju biti besprijekorno „uređeni“. Jer, svjesni su da zbog lošeg sudačkog mjesta, loših oznaka ili neispravne opreme organizator utrke može dobiti negativnu ocjenu. Kada se dogodi incident na stazi; oni prvi javljaju, oni su prvi tamo i prvi priskaču u pomoć.

Ne traže slavu, ne traže „svjetla pozornica“, ne traže kamere, fotoaparate ili novinske članke. Rade to jer vole, jer žele. Jer vole auto sport. I nije ih briga tko vozi, koji auto vozi. Bitno im je da svi živi i zdravi stignu na cilj. I ostaju do kraja. Dok posljednji automobil ne prođe ciljem ili ne vrati se na start. Pospreme svoju opremu, spreme je u automobil i...nazad. Nerijetko u trenucima kada se noć počinje spuštati na stazu. Nerijetko niti ne vide završno proglašenje. Većini je najveća nagrada zajedničko okupljanje nakon utrke, klupska fešta, druženje i prepričavanje što se tog dana dogodilo na stazi. Istinski zaljubeljenici bez kojih auto sporta ne bi bilo. Rijetko tko primjeti da po okončanju utrke pozdrave mahanjem zastava sve sudionike, bez obzira tko je završio prvi, a tko posljednji. Jer; za njih su svi pobijedili jedino ako svi dođu do cilja. O peharima i proglašenjima brine netko drugi.

Tihi ljudi iz sjene pošteno odrađju svoj posao. Nitko nije pitao za njih. Nijedan novinar nije nikada ni poželio napraviti interwiev sa nekim od njih. A nerijetko znaju biti „dobri duhovi“ utrka. Nerijetko znaju biti i redari koji mole nedisciplinirane da se maknu, da se čuvaju. Nerijetko su prva pomoć prije prve pomoći. Utjeha za polomljene automobile, nezavršenu utrku.

Više od dvadeset godina pratim i pišem o auto sportu. Petnaest sam godina sudac. I sam sam počeo na zavojima, sa „metlom u ruci“. I to je prava škola za napredovanje. Sudačko. Nisam napravio niti jedan razgovor sa „tihim ljudima“. Ispraviti? Teško, to ne mogu, ali barem se ovom kolumnom mogu zahvaliti svim tim ljudima bez kojih ni moj posao, ni vožnja vozača ne bi bila moguća. Nemoguća je svaka utrka. Mogu se barem na ovaj način pokloniti njihovom radu i trudu i reći im; hvala vam tihi ljudi, sjena nije za vas. Vi ste odavno na suncu. Bez vas; ne bi bilo ni nas.