Arhiva Kolumni

Ponovo kriza? Naučili smo, kao magarac na batine...

16.04.12

Trese, itekako trese. Dovoljno je pogledati broj prijavljenih na prvim natjecanjima i „slijepom“ je jasno sve...

Povod za današnji članak, koliko god sam se borio da ga ne napišem, odnosno napišem ga što kasnije; dao mi je jedan komentar od čitatelja, na najavu riječkog autoslaloma. Sve sam si mislio; pa dosta teških tema, u auto sportu ih je dosta. Dosta je negativističkog stava, kukanja, priče o boljim vremenima. O tome kako će sutra biti bolje, samo treba izdržati...

I onda me jedna, jedina rečenica „presječe“ i shvatim; teško da će bolja vremena, teško za naših života.

„Nitko ne komentira pad broja natjecatelja u dosad najpristupačnijoj i najbrojnijoj disciplini?!?

Rečenica koja toliko puno govori. Autoslalom, disciplina u kojoj učešće u posljednje dvije tri godine na državnim prvenstvima „uzima“ i po 200 vozača, počela je posrtati pred krizom. Naravno da 200 vozača nikada nije bilo na jednom natjecanju, ali tijekom godine, prema pedantnoj evidenciji sportskog direktora Vladimira Zadravca, bilo je toliko „brutto“ vozača u utrci za bodovima. No, brojke od 100 i više prijava nisu bile rijetkost. Na prva dva natjecanja ove godine, taj je broj pao za 30 do 40 posto. I to puno govori. Nisu krivi organizatori, nije kriva staza, vremenska prognoza, želja vozača za dolaskom ili sušenje haringa na Grenlandu. Kriva je besparica. Besparica koja prijeti da duboko zarije svoju oštricu u srce auto sporta.

I prije je bilo teško. I prije se uvijek govorilo; samo da prođe kriza. Ali, osobno živim krizu već nekih 35 godina. Uvijek je bilo teško. Međutim, nikada kao do sada.

Auto sport nije jeftin sport. I ne može biti sport ljudi koji nemaju. Ma koliko god to koji put izgledalo kao hladna, nemilosrdna rečenica, rečenica bez imalo emocije; nažalost je tako. Već i stoga što za najosnovniji „alat“ u najeftinijoj disciplini morate minimalno izdvojiti nekoliko tisuća eura godišnje. I to sam malo rekao. A ako želite voziti van grada u kojem živite; iznos se drastično počinje penjati.

Sponzora nažalost nema. I ono malo što ih je bilo pobjeglo je glavom bez obzira. Što zbog vlastite neprofesionalnosti samih vozača, što zbog „klasične izlike“ da interesa nema, što zbog totalne indiferentnosti ljudi koji se bave marketingom u industrijama srodnim autosportu. Rekao bi; industrijama koje bi trebale biti prirodno naslonjene na auto sport. Niti jedna naftna kompanija ne podupire više domaći auto sport. Niti jedan generalni zastupnik nije značajniji suporter domaćeg auto sporta. Ono malo naljepnica što ih vidimo na automobilima sportaša više je „prostitucija“ prostora na automobilima. Pet litara motornog ulja i odmah naljepnica gore. No, sve je to nažalost dio sadašnjice.

Auto industriji je puno važnije i isplativije da svoja sredstva predviđena za marketing plasiraju u fenomenalno gledane Dinamo i Hajduk, važnije im je da sponzorske automobile daju Nikolini Pišek ili Renati Sopek, koje s autosportom imaju veze kao krava s nogometom, ali imaju atribute na koje većina Hrvata...znate već što.

No, u konačnici to je diskrecijsko pravo svake tvrtke u što će uložiti svoja marketinška sredstva. I ne bi previše o tome, bez obzira što o takvoj vrsti trošenja novaca imam svoje mišljenje.

Jasno je da će sposobniji, probitačniji uvijek pronaći pokoju firmu koja će uložiti sredstva. No, 90 posto vozača svoje troškove pokriva stezanjem remena na drugim vlastitim potrebama. I svakom treba biti jasno da ih u auto sportu drži samo vlastita ljubav prema istom. Nikakvi novci, nikakve beneficije.

Ponovo se javlja ideja da savez nešto učini kako bi najskuplji „rekvizit“ auto sporta, sam automobil bio jeftiniji. Da se oslobodi dijela davanja obzirom da je velika većina automobila isključivo namijenjena sportskim namjenama. Podsjetimo; i takvih je propisa bilo, ali su raznorazni „automobilisti“ koji veze s auto sportom nemaju odjednom počeli voziti „zelene tablice“. Proljev dobijem kada se sjetim tko je sve vozio „zelene tablice“ . Sve natjecatelj do natjecatelja. Barem su mogli pošteni biti do kraja i reda radi se prijaviti na pokoje automobilističko natjecanje, makar i u ocjenskim vožnjama. Ali, mogao bi se pokoji Land Rover ili Mercedes ili Audi oštetiti...ne bi to valjalo,,,

I logično; slavina je zatvorena i vozačima su automobili postali kao i svakom drugom državljanu. Mada su oni i najmanje koristili tu beneficiju.

Taj zakon nije bio loš, loši su bili ljudi koji su ga koristili i prostituirali za osobne potrebe. Ali kakva država, takvi i zakoni. Ovima gore koji kradu dane bogu u Saboru i pojma nemaju što im se događa u puku i tako uopće nije stalo. Za njih je Maria Antoanetta i njena čuvena „nema kruha, neka jedu kolače“ mala beba ili još gore, karitativna ustanova.

Automobilizam je generator stanja u državi. Dobar auto sport; dobro stanje. Ne mislim pri tome na nekolicinu vrhunskih automobilista. Mislim na prosjek, na istinske ljubitelje auto sporta kojima je vrhunski euro rezultat sam san, nikada dosanjani, a natjecanja na prvenstvo Hrvatske realnost i veliko zadovoljstvo. E.... kada se taj broj počne drastično smanjivati, onda treba nešto poduzeti. Savez ne može previše, može država. Državi nije stalo, i ulazimo u jedan začarani krug iz kojeg će nas ponovo izvući samo vozači. Njihova volja, želja, ljubav i pronalaženje novaca iz ne znam kojih budgeta. Jer, ovo što danas drži hrvatski auto sport iznad vode; nisu nikakva sistemska riješenja, nikakvi projekti. Samo ljubav prema sportu. I to je osnova svega. A kriza u auto sportu? Pa naučili smo živjeti s njom. Šok bi bio kada bi netko iz vlade rekao,,,,ljudi; mi više nismo u krizi. No, kako su automobilisti mahom realni ljudi, niti to očekuju. I zato će se, na bog te pitaj koje načine, zatvarati financijske konstrukcije i putovati na utrke. Zato će se organizirati i Omiš i Skradin i Rijeka, i Delta i Poreč...da ne govorimo o Croatia Rallyu ili Buzetu. I sezonu ćemo opet ocijeniti uspješnom. Jer se održala. I opet ispočetka.