Arhiva Kolumni

„Da bog da ti....“

21.08.12

„Da bog da ti kuću vidio na CNN-u“.... kletva koja je, nažalost, užasnom nesrećom na Tari dobila pravi smisao...

Puno sam mailova i sms poruka dobio ovih dana. Uglavnom; vezanih uz katastrofalnu nesreću na brdskoj utci „Tara 2012“. Volio bi da ih nisam dobio. Jedan mi je upao u oko. Od osobe koja s auto sportom ima veze kao „krava s nogometom“. Niti ga ne razumije, a o pravilima zna u najboljem smislu... „zar nije logično da...“

No, taj je mail pogodio pravu istinu. I rekao pravu istinu. O auto sportu, o organizacijama utrka, o utrkama, o svijetu auto sporta.

Hitna pomoć, sirene na stazi, policija, mrtvozornici, privođenja... mučne i tužne scene na sportskoj priredbi koja bi trebala biti radost i zadovoljstvo za sve njene sudionike. Nažalost nije. Tri su života izgubiljena, jedan je vozač za cijeli život sebi „udario pečat“ na savjesti, drugi je postao trajni invalid. Obitelji zavijene u crno.

I „novinarski lešinari“. Koji jedva čekaju da se dogodi nesreća poput ove i onda „profesionalno“, a pojma nemaju o temi o kojoj pišu, izvještavaju javnost. Nas nekolicina iz regije koji aktivno i kontinuirano pišemo o auto sportu... to je nažalost automobilistički novinarski „prostor“. Nema nas puno. I u ovakvim slučajevima, poput ovog na Tari, ostajemo u debeloj manjini. Jer u prvi plan dolaze „zvijezde“ koje u cijelom auto sportu vide samo potencijalnu „crnu vunu za obitelji“, povećanje čitanosti, gledanosti.... i onda „kuća dolazi na CNN“. A kako se i tko ju je gradio...nebitno. Bitno da je gorila; to je vijest.

Da li nam je trebala Tara? Da li se trebala dogoditi? Nažalost; da. I nije to samo problem i slučaj srpskog auto sporta, problem koji samo oni trebaju riješavati. Problem je to koji kao „mač“ visi nad svakom utrkom hrvatskog, bosanskog, crnogorskog, makedonskog prvenstva. Strah od incidenta, strah od tragedije. Nažalost; dogodila se. Na Tari. Mogla se isto tako dogoditi i u Skradinu, Banja Luci, Vodnom...

Evidentno je da je organizator napravio brojne propuste. Već i sam pogled na kratak video zapis događaja otkriva brojne propuste. Ne mislim ovdje razapinjati organizatore na križ. Željeli su najbolje.

Sigurnost na stazi; i vozača i gledatelja. To je ono na što svi maksimalno trebaju obratiti pažnju. Zalud rekordi, zalud sjajne vožnje. Jedan incident, poput ovog proteklog vikenda, baca sve u sijenu. Obitelji su ožalošćene, izlet na utrku koji je predstavljao veselje i radost; pretvorio se u obiteljsku tragediju. I tragediju vozača. Mada on tu zaista ništa nije kriv. Vozač nije kriv za ništa, osim ako nije imao koji promil alkohola u krvi. Vozio je na zatvorenoj, rekli su mu, osiguranoj stazi. Vozio je maksimalno brzo, u želji da postigne što bolje vrijeme. Uostalom, to je i cilj brdskih utrka. Postići što bolje vrijeme.

Nema jednog krivca. Nije tu kriv pojedinac u kojeg možemo uprijeti prstom. Bilo bi to najlakše i „najbezbolnije“. Ti si kriv i....riješen problem. Da ne bi.

Tara se prije koji mjesec mogla dogoditi u Skradinu. Utrka je visila poput lustera. I bez obzira što je ogradama puno „bogatija“ nego utrka na Tari, snimke koje smo vidjeli iz Skradina pravom su poznavatelju auto sporta stvarale jezu. Bilo je i kazni nakon te utrke. Ali.... kao i svi savezi u regiji, tako je i naš hrvatski, poput noja zabio glavu u pijesak. I kaznio „minorne“ ljude. Suce na stazi. A „prave krivce“... nekolicinu koji su vodili utrku, ostavio netaknutim. I dao im „propusnicu“ za slične gluposti na idućim utrkama. Jer oni su genijalci u koje se ne dira.

A onda se dogodila Tara. Nadam se da naš Odbor za auto sportove „mirno spava“. Jer ipak, nesreća se dogodila u susjedstvu, ne na hrvatskim stazama. Gdje je to „nemoguće“.. da se dogodi.

Odbor ima i „čovjeka za sigurnost“. Matu Šebalja. I koliko god se on trudio, određivao i postavljao kriterije; nisam siguran da se njegov glas čuje. Uostalom i nema prava glasa u Odboru. A riječ je o čovjeku čije je iskustvo ogromno, sucu koji je vodio i odsudio stotine automobilstičkih priredbi. I ne predlaže neke stvari zato što mu se tako hoće, nego upravo zbog toga da se ne dogodi „Tara“.

I sada, kada se dogodila; svi će se uzbuniti. Krenut će rasprave o opravdanosti sigurnosnih mjera, o troškovima organizacija, o problemima organizacije, o disciplini ili nedisciplini vozača, o gledateljima koji ne poštuju redare. I nažalost; nakon mjesec, dva... sve će se početi gurati pod tepih.

Auto sport nije jeftin sport. Niti za voziti, niti za organizirati. Sve košta. Od dolaska na utrku, do zadnje trake na stazi. Svi vole biti uz pobjednike, a kada se nešto dogodi, svi bježe poput štakora sa broda. Mislite da bi drugačije bilo u Hrvatskoj? Ne bi.

Ružno je reći; ako strada vozač to je u redu, ali ako strada gledatelj, to je nedopustivo. Nažalost; to je, koliko god se slagali ili ne, istina. Vozač sjeda u automobil i preuzima rizik svoje vožnje. I zadnja stvar na koju mora misliti je sigurnost gledatelja. O tome treba misliti netko drugi. Na Tari definitivno nitko o gledateljima nije mislio. Nego o profitu. Da li privatnika koji je imao „birtiju“ u zoni izlijetanja ili organizatora koji je imao „deal“ sa birtijašem. Jer samo lunitiku  može pasti na pamet i dati dozvolu da se birtija postavi  na samom zavoju u koji se ulazi „koliko auto može povući“. A od zaštitnih ograda na tom mjestu.. ni „o“.  Nego samo neka jadna traka.

Tragedija na Tari otvara mnoga pitanja lošeg vođenja nacionalnim savezima. Jer, oko pitanja sigurnosti; nema rasprava. Delegat saveza ili predsjednik žirija jednostavno je trebao (dati mu ovlasti za to) ne dozvoliti održavanje utrke. No, za to treba hrabrosti. I stručne i ljudske zabraniti utrku i stati iza te odluke. U Hrvatskoj je to „teži slučaj“. Jer, ne plaća ih savez, koji ih je i delegirao, nego je on to lakonski prebacio na klubove organizatore. I sada; tko ste vi da mi zabranite utrku, a ja vas plaćam.

Puno je olako „zakopanih“ problema ovom nesrećom na Tari otkopano. I žalosna je istina da se nitko od odgovornih u savezima, neće javiti i neće poduzeti ama baš ništa. Osim protokolarnih izjava i eventulanih kažnjavanja „glavnih“ sa utrke. Ili će prerezati i reći; utrka više nema. I mirno dalje sjediti u svojim foteljama.

U Poreču je, nakon pogibije jednog gledatelja, jedanaest ljudi kažnjeno oduzimanjem svih licenci i rada u auto sportu. Naravno, jedan se izvukao iako je bio „petooptuženi“. Neću o imenima, ali pretpostavljate o kome je riječ. Predstojnik je ureda tajništva. Sva sreća, novi Zakon o sportu izbacio je tu „klauzulu“ o prestanku sportskih aktivnosti u slučaju podizanja optužbe sa dugogodišnjim zatvorom kao potencijalnim riješenjem.

Krv, mrtvi, tragedija. Idućih dana i tjedana to će biti glavna tema automobilističkih priča na području bivše države. I onda će se svi smiriti. No, ako se nešto ne poduzme, makar i po cijenu micanja gledatelja sa jedog, dva, tri, kilometra staze...ništa nije učinjeno. Nikakva pouka nije izvedena. Ukoliko će klubovi i dalje plaćati delegate saveza i predsjednika sportske komisije ,,,ništa nije učinjeno. Ukoliko će organizatori i dalje želju za dobitkom pretpostavljati sigurnosti...ništa nije učinjeno.

Tragedija na Tari zaista je otvorila brojna pitanja. I stavila pred odgovorne u savezima probleme koji se pod hitno trebaju riješiti. Nesreće, pa i sa tragičnim posljedicama, nažalost su sastavni dio auto sporta. Ali njih treba svesti na maksimalni minimum. Ne smiju se događati zbog teških propusta organizatora. Olako shvaćanje sigurnosnih mjera najgora je moguća odluka. Delegati saveza, predsjednik žirija bi trebali biti ti koji će dati konačno mišljenje da li utrka može ići ili ne. Ali i odgovarati za tu svoju odluku. Zato i jesu na toj funkciji. Ali da bi to mogli napraviti, ni pod razno ne smiju biti na „platnoj listi“ organizatora utrke. Nego bi savez trebao ispuniti njihov putni nalog. A ne da poput zadnjih jadnika čekaju da se tajnik utrke udostoji i isplati im njihove novce. Patetično i jadno.

Mogao bi o tome satima. Ali i ovo je dosta. Ako je iz nesreće na Tari makar i „zrno“ razuma došlo u glavu odgovornima, bit će to dobar pomak. Ka boljim i prije svega sigurnijim utrkama.

Ali, ako i dalje postoje nezamijenjivi...koji će se odmah po incidentu, sakriti u mišiju rupu i čekati da gungula prođe,,,,nismo ništa naučili. Onda će mrtvi sa Tare biti samo „jedni u nizu“ koji nikada neće biti prekinut.

A novinari? I dalje će nekolicina „kretena“ i dalje pratiti auto sport iz vikenda u vikend. A „velike zvijede“, okrenut će se drugim, profitabilnijim temama. I čekati novu nesreću da se pojave i pokažu svoj talent kriticizma i pljuvanja. Sporta. Koji je predivan, pošten. A oni ga svojim pisanjem, tj, „nogama“, guraju u blato.