Arhiva Kolumni

Zbogom prijatelju

16.03.09

Nismo se družili prečesto, ali svako druženje bilo je intezivno. Bio mi je prijatelj, mentor, učitelj. Ako sam išta o novinarstvu naučio, naučio sam od Borisa. I sada ga više nema

Bilo je to početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća. Kao novinar"rookie", s prve godine faksa, došao sam na ondašnju TV Zagreb. Pokojni Boris Srića uređivao je Zagrebačku panoramu. I "cooler" kakav je bio ispalio je iz prve.
- Tebi trebamo naći mentora. Znam jednog koji ćete smiriti iz prve. Javi se Borisu Mutiću i reci da te Srića poslao.

Televizija je tada bila u zgradi SBF-a, preko puta današnjeg velikog zdanja HTV-a. U dvije male prostorije bila je smještena sportska redakcija TV Zagreb. Ušao sam pomalo nesigurno i upitao za Borisa.

- Uđi, drago mi je. Ja sam Boris Mutić.

Rekao je to toliko prirodno, toliko normalno. A ja sam u njemu još tada gledao novinarsku veličinu, hodajuću instituciju.
Tog je dana započelo jedno veliko prijateljstvo. Posljednji smo se put čuli kada me nazvao da dođem na kavicu. Znali smo se u njegovim penzionerskim danima naći jednom u dva mjeseca, porazgovarati, prisjetiti se starih dana, ali uvijek sam od Borisa nešto novo čuo, novo naučio.

Bio je ljudina, veličina. A skroman, nenametljiv. Barem sam ga ja tako doživljavao. Dvadeset i pet godina jednog druženja, jednog prijateljstva koje se gajilo tiho, bez velikih riječi. Nebrojene smo večeri proveli zajedno. Znao me pokriti kod urednika kada sam "zaribao" stvar, znao se izboriti za mene kada sam imao neku želju a urednici bili tvrdi.

Znao sam koliko mu košarka i skijanje znače. Jednom prilikom poželio sam s njim otići u Zadar. Radio je utakmicu u Jazinama. Riješio je to u jednom telefonskom pozivu. Miroslav Lilić je samo rekao....

- Zar si me zbog toga zvao. Vodi malog -

I tada sam vidio uživo što je Boris u Zadru. Dvadset minuta prije početka utakmice prepune su Jazine skandirale njegovo ime.
- Boooris Mutić, Boooris Mutić - grmjelo je hramom košarke.
A on se samo skromno, pomalo stidljivo nasmijao i mahnuo gledateljima.

Vadio me i iz neugodnih situacija. Jednom prilikom zajedno smo išli na sjednicu Organizacijskog odbora Univerzijade u Zagrebu. U osam ujutro. On za Dnevnik, ja za Panoramu. Sjednica je završila u 10 sati, a nas dvoje smo u zgradu televizije ušli oko tri popodne. On normalan, a ja...ni ne znam kako sam ušao.
 A trebalo je napraviti izvještaj. Lako ga je bilo napisati. To sam nekako uspio. Ali, trebalo ga je pročitati. A nakon pet sati provedenih u starom lokalu hotela International,,,bio je to izazov. Lakše bi se na Himalaju uspeo nego pročitao tekst. I opet je pomogao, i opet je bio tu...

- Marko, sada si nešto naučio - tiho je govorio. - Ako ne možeš izdržati, prvo napravi posao, a onda...do zore ako želiš. -

Svaki naš razgovor bio mi je škola. Katedra. Fakultet. Neizmjerno, golemo iskustvo govorilo je iz njega.

Bio je hedonist. Volio je život, život je volio i njega. Puno puta je znao reći.
- Radim što volim, hobi mi je posao, i uživam u svakom danu. Sretan sam. -

Radio je do samog kraja. I u penzionerskim danima koje je mirno provodio u svojoj kući u Kumrovcu nije mirovao. Okućnica, vrt, mir, tišina, ali i odlasci u Zagreb, na snimanja reportaža za sportski program.
U 25 godina možda sam ga jednom ili dva puta vidio nervoznog, ljutog. Znam da je bio i češće, ali to je sjajno držao u sebi.

- Ne daj nikome da vidi ako ti je teško. Prijateljima reci, ostale zanemari - rekao mi je jednom "Kod Drageca" kada smo slavili moj, tamo neki rođendan.

Borisa više nema. Otišao je. Izgubio sam prijatelja, učitelja, mentora. Nikome naš odnos nismo nabijali na nos. Malo je njih koji su i znali da se družimo, da pričamo. Bila su to naša druženja. Borisova i Markova. Koji put u Esplanadi, koji put u opskurnim zagrebačkim birtijama. Puno smo pričali, a iskreno i puno i popili. I ostali normalni.

Nedostajat ćeš mi prijatelju stari. Nismo bili generacija. Otac si mi po godinama bio. Ali, uvijek si me doživljavao kao sebi ravnopravnog. Za tebe moj minus u godinama nikada nije bio prepreka.

Zbogom Borise, sretno ti gore bilo. Zbogom prijatelju moj.