Alan Letang u novim profesionalnim izazovima...

21.06.16

„Doći u Medveščak je mi bila jedna od najboljih odluka u životu. Bilo je nevjerojatno iskustvo punih sedam sezona“, rekao je Letang u svom završnom intervjuu

Pomoćni trener Medveščaka protekle dvije sezone u KHL-u, bivši kapetan Medvjeda u doba EBEL-a i prve sezone KHL-a, igrač koji je bio među prvima koji su se priključili klubu kada je cijeli projekt povratka hokeja na ledu u vrevu gradskih zbivanja započeo, Alan Letang, iduće sezone više neće biti aktivan član Medveščakova tima. Odlučio se s obitelji vratiti u Kanadu gdje će nastaviti profesionalnu karijeru kao dio stručnog stožera momčadi Owen Sound Attack iz OHL-a.

Sedam sezona Letang je proveo u klubu, krenuvši od vođe na ledu do onoga koji s klupe slaže igru. Iz prve ruke je svjedočio brojim spektaklima, a s promjenama u vlastitoj karijeri, doživio je i velike promjene u klubu, napose kada je iz EBEL-a Medveščak primljen u KHL.

Zagreb je njemu i njegovoj obitelji postao drugi dom, a uspomena s leda i van njega ima više nego što se može pobrojati. Nakon odluke o povratku u Sjevernu Ameriku, završni puta se osvrnuo na svoje vrijeme u zagrebačkom Brlogu pred čijim navijačima se i oprostio od svoje profesionalne karijere kao igrač na početku KHL sezone 2014./2015.

Puno toga se izdogađalo u proteklih sedam godina. Bili ste tu od samih početaka ove priče. Da li se uopće sjećate što ste mislili i kako ste došli ovdje?

Bile su to čudne okolnosti pod kojima sam došao u Zagreb. Prijatelj koji je bio dio tima u Zagrebu me pozvao. Velika čast mi je bila što sam mu ja bio na vrhu popisa onih koje želi dovesti. U tom trenutku svoje karijere još sam želio igrati u Europi i kada me nazvao bio je to svojevrsni korak u nepoznato jer nisam znao ništa o Zagrebu, Hrvatskoj, a još manje o hokeju u Hrvatskoj. No, temeljeno na Dougovom [Doug Bradley] karakteru i svemu što mi je objasnio, uvjerio me. Jako puno mu dugujem što si je dao toliko truda oko mene. Prije nego sam došao pričao sam i s Markoantonijem Belinićem i on mi objasnio jako puno toga.

U tom trenutku promjena je bila nešto što se isplatilo napraviti, bilo je to nešto posve novo i Kristy i ja smo odlučili prihvatiti. I bila je to jedna od najboljih odluka koju sam ikada donio jer je sve ispalo jako dobro. Došli smo i te prve godine smo napravili odličan posao. Sve zajedno je bilo odlično – odlični dečki u svlačionici, odlični vlasnici, odlični ljudi u timu. Ostvarena je obiteljska atmosfera i to je postalo temelj svega što se dalje događalo i svega što će se događati za sve koji žele biti dio toga. Stvaranje obiteljske atmosfere i briga o igračima i obiteljima je odličan potez kluba. Plus, navijači su odlični tako da to sve zajedno čini jednu jako dobru situaciju.

Tijekom godina brojne promjene ste doživjeli i vi i klub. Kada pogledate unazad, kako biste ih ocijenili? Koje su bile najvažnije?

Sve što se dogodilo je bilo veliko pozitivno iskustvo za mene, moju obitelj i moju djecu. Otkrili smo jedno mjesto koje vjerojatno ne bismo došli niti posjetiti i da sam igrao u Europi. A ostati tu sedam godina, to je jedan od najdužih perioda u karijeri da sam na istome mjestu, je bilo predivno. S obiteljske strane gledano, moja djeca su dobila ogromno iskustvo kroz školovanje ovdje, naučili su jezik, stekli brojna prijateljstva. Zajedno smo upoznali jako puno jako dragih ljudi koji će nam ostati doživotni prijatelji. Svi su uvijek bili izrazito prijateljski.

S hokejske strane, mislim da to dovoljno govori samo za sebe. Kada smo kretali u sve, te prve godine, apsolutno sve je bilo nepoznato. Nitko nije znao kakva ćemo momčad biti, nitko nije očekivao da ćemo briljirati, no kroz jako puno rada i predanost došli smo do polufinala te godine. Tada je momčad stasala kao obitelj i ta prijateljstva ostaju zauvijek.

S godinama ima uspona i padova, kako je to normalno kroz sezonu i kroz povijest kluba. Biti dio utakmica u Areni, utakmica na otvorenome, utakmica u Puli... jako je malo ljudi u svijetu hokeja koji mogu reći da su to sve doživjeli. Tko zna kada će se ponovno organizirati, no mi smo bili prvi. Jako puno revolucionarnih ideja vezano za hokej je napravljeno i bilo je fenomenalno.

Onda smo se priključili KHL-u. To je bio veliki korak i u bilo kojoj drugoj sredini vjerojatno ne bih bio dio toga. Godine su bile tu, ali klub mi je dao priliku da na jednoj lijepoj noti završim karijeru – igrajući najjaču ligu u Europi. Uživao sam u tome, bilo je uzbudljivo i upoznao sam jako puno ljudi.

Igrača karijera je bila iza mene, od karijere sam se oprostio upravo pred našim navijačima u klubu - bila je to velika noć ispunjena emocijama, i klub mi je ponovo dao priliku da probam i vidim sam za sebe da li je trenerski posao nešto što želim raditi i u čemu uživam. Na tome sam im beskrajno zahvalan. U biti, u zadnjih par godina ima jako puno situacija na kojima sam zahvalan klubu i ostao sam dužnik.

Sve u svemu, sve promjene su na kraju završile jako pozitivno. Da mi je netko prije sedam godina rekao da će se dogoditi sve što je, ne bih mu vjerovao. Hrvatska će uvijek biti mjesto gdje ću se željeti vratiti. Bilo u posjetu ili... tko zna kako će se hokejski svijet zaokružiti. Bilo je nevjerojatno iskustvo punih sedam sezona.

Vaša trenerska karijera je započela u Zagrebu. Kakav je osjećaj bio prvi puta doživjeti igru iz druge perspektive?

Dinamika je posve drugačija kada od situacije u kojoj igraš s dečkima dođeš do one u kojoj stojiš na klupi, pokušavaš ih usmjeriti i pomoći. Na početku je bilo teže. Misliš da si uključen u igru, ali realno, s klupe imaš jako malo utjecaja na utakmicu. Ovdje se radi o povjerenju koje imaš u igrače koje si poslao na led da će odraditi posao. S vremena na vrijeme te utakmica ponese i najradije bi da možeš izaći na led. No, kako je prva sezona prolazila, do negdje trećeg mjeseca, mi je nova pozicija postala ugodna. Jednostavno je sve sjelo na svoje mjesto i znao sam da ću ovo odsad raditi.

Prijelaz nije bio lagan, no bio je lakši ovdje u Medveščaku sa svim prijateljima i poznanicima u klubu. Da sam se umirovio i otišao u drugi klub krenuti ispočetka, mislim da bi sve bilo puno teže i jako čudno. U toj situaciji imaš jednu ili dvije osobe s kojima komuniciraš. U Medveščaku sam, s druge strane bio okružen s jako puno ljudi koji su mi bili spremni pomoći i s kojima sam mogao raspravljati o idejama. To je bio najbolji mogući prijelaz od igrača do trenera.

Što su vas naučile godine u KHL-u?

KHL ima drugačiji stil igre. Ima klizališta gdje je led manji, klizališta gdje je veći. Rusi vole više držati pak u svom posjedu, ima jako puno kretanja u neutralnoj zoni. To je jedna druga strana, drugi pogled na igru. Momčadi koje smo mi imali su igrale sjevernoamerički stil – stalno smo išli na pritisak, bilo na tijelo, bilo na pak i sve ostalo. Bilo je dobro iskustvo gledati te dvije filozofije kako idu jedna protiv druge iz utakmice u utakmicu.

Zatim, sama putovanja i promjene vremenskih zona uz koje imaš dodatan posao, moraš sve imati spremno. Događalo se da bi u Zagrebu bilo 2 ujutro, a kod nas u Rusiji 10 i upravo ideš dečkima održati prezentaciju i pripremiti ih za trening. Takve situacije rade veliki pritisak na tvoj unutarnji sat i granice koje imaš. Tjera te da budeš profesionalac, da odradiš svoj posao i ideš dalje. Kao trener, moraš sa sobom donijeti energiju, ne smiješ biti umoran ili pospan jer igrači to odmah vide. Svaki dan isponova moraš pristupati s istom razinom i entuzijazmom da oni vide da si dio svega toga. S te strane, bilo je odlično iskustvo. Siguran sam da ću se često prisjećati svih tih putovanja tijekom svoje trenerske karijere kada se budem vozio busom ili letio s jedne na drugu obalu Kanade.

U Rusiji smo imali i jezičnu barijeru s kojom smo se nosili; stalno smo tražili načine na koje se prilagoditi. Ali to je pozitivno jer ćeš biti to bolji trener što se bolje i na što više načina možeš prilagoditi.

Bili ste dio hrvatske reprezentacije, i kao igrač i kao trener. Kako ste se osjećali kao dio te momčadi? Što je to značilo za vas?

Bilo je odlično, uživao sam u svakom trenutku. Za reprezentaciju Kanade sam igrao jedne godine i to je bilo jako lijepo. No, kada sam došao ovdje i proveo par godina, vidio način na koji navijači uživaju u hokeju i koliko su ga prigrlili i kako staju iza momčadi i igrača, bilo je posebno dobiti priliku igrati za te navijače i pomoći u razvoju momčadi i pomaku na međunarodnom nivou. Bilo je odlično iskustvo.

Kada smo bili na Prvenstvu u Litvi, mislio bi čovjek da nije jako puno ljudi uključeno u događanja. No, onda čuješ dečke u svlačionici kako komentiraju da doma svi o tome pričaju. I na tribinama je bila oko 25 ljudi u dresovima i sa zastavom. Ta potpora je bilo nešto posebno za vidjeti. S naše strane bio je to dobar turnir, osvojili smo srebro i godinu poslije smo bili domaćini.

To Prvenstvo je bila naša prilika da navijačima vratimo barem nešto. Željeli smo medalju, nadali joj se, no mislim da su mlađi igrači napravili veliki korak prema naprijed. Momčad nam je bila mlada, ti igrači će se razviti i osnove koje imaju, samo to što su svjesni toga da ne mogu samo doći i stati na led igrati, već se moraju pripremati; znači jako puno. Biti dio svega toga je bilo posebno i nadam se da ću ponovno imati takvu priliku. Ne želim to ostaviti iza sebe jer je bilo jedno pozitivno iskustvo.

Od svih uspomena, svih putovanja s momčadima, utakmica, utakmica na otvorenome, trening kampova, doigravanja, slavlja... koja je jedna stvar koju ćete uvijek pamtiti?

Toliko je toga što smo napravili u sedam godina. Najjači osjećaj je vjerojatno onaj prvi puta na ledu. Prva utakmica u Zagrebu kada smo igrali protiv Jesenica i pobijedili u produžetku. Ta energija i osjećaj koji se osjećao na ledu, to je to. Tijekom ovih sedam godina ta energija se u puno navrata mogla osjetiti. Mogla je biti obična ligaška utakmica, gubimo s golom razlike, i odjednom sve tribine krenu navijati.

To je ono što ću najviše pamtiti, navijače koji se toliko užive i uključe u utakmicu. Kada si na ledu i igraš, ne bi smio slušati što se događa na tribinama, ali ove navijače čuješ i dok igraš koža ti se ježi ispod sve one opreme i žmarci te prolaze jer su svi toliko uključeni. Takvih trenutaka je bilo puno i taj osjećaj je ono što ću uvijek pamtiti. Nisam siguran da ću ga ikada više ponovno doživjeti. Naravno, pamtit ću i noć kad sam se pred tim navijačima oprostio od svoje profesionalne karijere. Moja obitelj zajedno sa mnom na ledu okružena emocijama kojima je bila ispunjena dvorana rijetko koga, ma koliki profesionalac bio, mogu ostaviti smirenog.

Puno je toga i što smo radili i napravili i izvan leda. Gotovo nikad nisam vidio toliku želju da se pomogne onima kojima je potrebno, da se nešto promjeni na bolje u zajednici, koliko je toga u Medveščaku. Osobito ću bit ponosan na pruženu priliku što sam imao čast biti sportski glasnogovornik UNICEF-a u nekim kampanjama za djeci i mlade. Velika je to čast za jednog sportaša koju imaju rijetki, ali jednako tako i velika odgovornost i veliko iskustvo koje ću nositi i dalje kroz svoj život.

I kao igrač i kao trener ste se jako često osvrtali na navijače, na to koliko su važni i koliko ste sretni zbog njihove potpore. Imate li završnu poruku za njih?

Želim im od svega srca reći hvala za svu njihovu zahvalnost. Nevjerojatan je način na koji su podržavali momčad i mene osobno - natpisi na tribinama koji su se mogli vidjeti i uvijek kada sam odlazio iz dvorane nakon utakmice, navijači su bili tamo, željeli se pozdraviti, porazgovarati. To su ljudi koji su svoje slobodno vrijeme, vikende i večeri tokom tjedna, i svoj novac trošili na dolazak na utakmicu da bi me gledali kako igram ili sam dio momčadi, a to je nešto poprilično posebno. Da mogu svakome zahvaliti poimence, bih. Nikada neću zaboraviti njihovu potporu, poštovanje i sve što su napravili za mene i moju obitelj i ovu momčad. Nedostajat će mi sva ta prijateljstva i onaj osjećaj kada stojiš u Domu sportova.

 

http://www.medvescak.com/khl